Osobno nikada nisam nosio nikakvo oružje u noćni izlazak, ni hladno ni vatreno. Ali isto tako, osobno poznajem momke koji jesu i vjerojatno još uvijek nose. Nose ga jer „se nikad ne zna” i jer se s nožem u jaketi ili nogavici ili džepu osjećaju sigurnije. Sigurnije od fizički jačih, brojčano jačih ili isto tako naoružanih „protivnika”. Kad pratiš curu doma u tri ujutro i vidiš obrijane glave naslonjene na neki ugao ili auto, lakše se diše kad imaš komad hladnog metala negdje na sebi. Taman i da se radi (kao u velikoj većini slučajeva) o OK momcima kojima zločin nije ni na kraj pameti, u tri ujutro ti u to ne možeš bit siguran. A srest ćeš ih. Ipak, većina ljudi koje znam da „nose” nikada to oružje nisu izvadili, a kamoli upotrijebili.
Ovo je priča iz jednog ugla. No što ako ni vi sami niste „OK momak”? Možda slušate cajke, možda ne. Možda imate obrijanu glavu, možda ne. Možda trenirate u nekom od klubova borilačkih „vještina”, možda ne. Možda imate nekoliko tetovaža i uglavnom ste izdepilirani (jer čemu teretana, steroidi, HGH i slično bez depilacije), možda ne. Možda vam je splitski klub Paganini idealno mjesto za izlazak, možda ne. Možda imate nož u autu, možda ne. Možda ste faca u vašoj ekipi i svoj status održavate dijeleći pleske momcima slabije fizičke spreme i/ili samopouzdanja, možda ne.
Jedne večeri potvrdite svoj ego/alfa status tako što opalite nižem mužjaku (možda i omiljenoj žrtvi) plesku ispred cijelog čopora. Ovaj, gurnut preko ruba, posegne za izjednačavanjem izgleda i izravna račun. Možda će žaliti cijeli život, možda ne. Ovo je samo primjer, inspiriran ali ne i povezan sa aktualnim ubojstvom u Splitu.
Komentatori, blogeri i facebook aktivisti, odnosno svatko s mišljenjem i analnim otvorom, jedva su dočekali ovakav događaj kako bi iznijeli dragulj svojeg odgojem i okolinom uvjetovanog mišljenja na svjetlo interneta.
Krivi se divljački ubojica, krive se cajke, krivi se žrtva, krivi se Paganini i „takvi klubovi” općenito, krive se roditelji, krivi se stanje u državi… a mojoj malenkosti je interesantno kako nitko ne spominje kulturu, društvo u globalu. Svjetonazor. Svih nas.
Već sam pisao o nasilju, koga zanima može pretražiti ostale moje članke. Ono što moram ponoviti i ponovit ću uvijek i sve dok bude relevantno, jest uloga svijesti u nasilnom ponašanju.
Kako kolektivne odnosno ukupne svijesti obitelji, zajednice, etničke skupine i čovječanstva – tako i osobne svijesti. Najlakše je iz uredske stolice ili s kauča bacati krivnju ovamo ili onamo.
Ubojici nećemo ni naštetiti ni pomoći, kao ni ožalošćenoj obitelji, a najmanje ubijenom.
Korijenje nemilog događaja – svakog nemilog događaja – može se tražiti duboko, još dublje i najdublje, sve do izvora. A poput korova, ako se ne izvadi cijeli, narast će opet.
Čitamo o nasilju, pljački, pronevjeri, zvjerstvima svake vrste i mislimo da se to događa nekom drugom, da smo mi bolji od toga. Tu leži korijen problema jer se, u doba kada raspon pažnje prosječnog čovjeka pada ispod onog zlatne ribice, sve trivijalizira. Tako se i ljubav, i smrt, i sve ostalo događa nekom drugom, uvijek nekom drugom. Mi smo pasivni konzumenti, promatrači drame života. Tuđih života. Jeste li danas pogledali omiljenu sapunicu? Koliko notifikacija ste imali na društvenoj mreži?
Živimo koristeći manje od 10%, a većina manje od 5% misaonih kapaciteta… tu i tamo se pojavi individua sposobna za empatiju, no kao vrsta još smo daleko od tog skoka.
Ubojstva se događaju ali ne nama. Ubojica je zasigurno kakva zvijer u duši, ali kakve to veze ima s nama?
Kada ste zadnji put uopće pogledali u vlastitu nutrinu? Bili suočeni s vlastitom životinjskom prirodom?
Izvjesna je skora intervencija globalnih policajaca na Bliskom Istoku. Nosači aviona su spremni, momci nabrijani i utrenirani, a streljivu ističe rok i valja ga upotrijebiti. Nečiji sinovi i kćerke u maskirnim uniformama i dronjcima ginut će u bojnim vozilima i na prašnjavim ulicama, dok nečiji bake i djedovi prate izvješća s bojnog polja paralelno sa stanjem virtualne imovine na burzama. Kako idu stihovi: „I ko da nitko ne vidi i nitko ne čuje, da vrtimo se vrtimo se vrtimo u krug, i ponavlja se sve”…
Nama je kao društvu prihvatljivo na istoj stranici, u razmaku od dva-tri gutljaja kave, čitati o stotinu civilnih žrtava bojnog otrova i vojnoj odmazdi kao posljedici; te odmah nakon idućeg gutljaja diviti se ili mrštiti šupku Miley Cyrus… pa zatim biti iskreno ili manje iskreno šokiran brutalnim ubojstvom ispred splitskog Paganinija, i sve to u par minuta nakon kojih idemo svojim poslom.
Možete za rat(ove) na Bliskom Istoku kriviti SAD, a za splitsko ubojstvo roditelje mladog ubojice… ili kriviti predsjednika Assada i ubojicu… ili sirijske pobunjenike i ubijenog… ili bilo koju kombinaciju navedenog i nenavedenog, uključujući i krivnju tehnologije kemijskih oružja i samog noža korištenih u svrhu ubojstva.
Nećete svojim mišljenjem, kao ni prdcem, promijeniti ništa.
Ne želite biti žrtva? Nož u srce ili kemijsko oružje ili pad aviona ili prometna nesreća s jedne strane, smrt s druge. Odselite iz grada poput Damaska. Nitko još nije iskoristio kemijsko oružje u Tugarama ili Sitnom. Ne idite u Paganinija. Postotak tjelesnih ozljeda i smrtnosti kod ljubitelja cajki je mnogo veći nego kod ljudi koji slušaju druge vrste glazbe i zaobilaze takve klubove. Ne izvlačim statistike iz dupeta već pratim vijesti i „govor ulice”. Ne uključujte se u društva ili udruge s plemenitim ciljevima a nasilnim sredstvima. Ako vam u prometu ćelava glava psuje, ne izlazite iz vozila. Platite kartu u javnom prijevozu i budite pristojni s kontrolorima, pogotovo u Splitu. Ne idite u vojsku. Ne budite alat. Koristite mozak. Koristite srce. Koji put ispadnite kukavica kako bi zaštitili situaciju, to je znak velike hrabrosti.
Djecu učite primjerom jer priče, nagrade i kazne se zaborave.
I jednog dana, nasilnici će biti u manjini, mnogo izraženijoj nego sada. I onda ih više neće ni biti. Ozdravit ćemo kao društvo i kao vrsta. A dotad, živite i pustite druge da žive.
